Camera obscura je opticka sprava koja se ranije koristila kao pomagalo kod crtanja, a i preteca je danasnjih fotoaparata, tj. njen izum je vodio otkricu fotografije. Prvi zapisi o ovom izumu su vezani za Arabljanina Ibn Al Haitama (Alhazen), koji datiraju iz 10. veka (oko 950 god.). On je zapazio da na belim zidovima mracnih pecina, svetlost koja prolazi kroz malu pukotinu na suprotnom zidu, projektuje sve sto se dogadja napolju. Camera obscura se vremenom razvijala, tome su zasluzne razne licnosti, tako da se njen razvoj ne pripisuje jednom coveku. Najvecu primenu je imala kod umetnika 19. veka, jer im je sluzila kao pomoc za izcrtavanje skica za slike.
E ugl pronasao sam na par mesta kako bi svako mogao da napravi cameru obscuru (pinhole cameru) kod kuce, pa ako nekog zanima
Ovo sam prekopirao sa jednog sajta i mislim da je tu sasvim ok objasnjeno kako se pravi:
"Pinhole camera (poznata kao i camera obscura) je jednostavna fotografska kamera koju svatko od nas može napraviti kod kuće. Ime nam nagovještava da se radi o kameri koja umjesto modernog objektiva ima rupicu probušenu iglom (pinhole).
U doba digitalne fotografija malo tko se zapita kako zapravo nastaje fotografija. Malo tko se zapita šta se to točno dogodi kada stisnemo okidač aparata. U doba analogne fotografije, fotografija se morala učiti jer nije bilo automatskih postavki. Današnji digitalni aparati pružaju većini ljudi automatske postavke koje u dosta slučajeva rade sasvim dobar posao i time ih ne tjera da se zapitaju.
Princip na kojem radi fotoaparat je vrlo jednostavan; pritiskom okidača svijetlost se propušta kroz otvor na jednoj strani fotoaparata i prizor se bilježi na fotoosjetljivi materijal (film, senzor). Logika nam govori da je postupak uistinu jednostavan i time se može lako konstruirati vlastiti fotoaparat; vlastita pinhole kamera.
Većinu materijala za izradu pinhole kamere vjerojatno već imamo u vlastitom kućanstvu. Potrebna nam je kartonska kutija, crni mat sprej ili crni mat papir, igla, poklopac od paštete ili jogurta te fotografski film ili fotografski papir.
Dimenzije kutije ovise o veličini fotografskog materijala; za film će svakako biti manje nego za papir. Unutrašnjost kutije obojamo crnom mat bojom ili obložimo crnim mat papirom da bi smanjili sve moguće refleksije unutar kutije. Sve moguće spojeve na kutiji moramo dobro obložiti da nebi bilo prolaska svijetla nigdje osim kroz rupicu.
Rupicu možemo izbušiti na više načina. Najjednostavniji način je staviti poklopac od paštete/jogurta na staklo i nježnim okretanjem igle probušiti rupicu. Ne smijemo grubo probušiti rupicu jer nam u suprotnom neće ispasti dobro fotografija. Ako pogledamo prema suncu kroz rupicu i vidimo spektar boja, znamo da smo dobro izbušili rupicu. Također, kao alternativu možemo kupiti tanku E gitarsku žicu, užariti je i jednostavno probušiti rupicu. Osobno sam koristio bušilicu sa milimetarskim svrdlom (0.3 mm).
Na jednoj strani kutije izrežemo malu rupu i preko nje stavimo poklopac sa izbušenom rupicom i izoliramo od svijetla na rubovima. Kao zatvarač možemo koristiti komad crnog mat papira koji preljepimo preko rupice. Na suprotnu stranu kutije stavimo fotografski film ili papir. Nema nekog određenog načina za konstrukciju pinhole kamere, mašta nas jedino ograničava. Osobno sam napravio kartonski okvir za fotografski papir.
Kada sve ovo napravite, vaša kamera je gotova. Jedino što moramo napraviti je izračunati ekspoziciju. Za potrebe proračuna moramo znati kolika nam je blenda i osjetljivost fotografskog materijala. Blendu računamo prema jednostavnoj formuli:
F=f/d
gdje je: F – blenda
f – žarišna duljina [mm]
d – promjer rupice [mm]
Žarišna duljina je udaljenost između rupice i fotografskog papira i to lako možemo izmjeriti ravnalom. Za promjer rupice moramo znati koliko je debela igla/svrdlo.
U mom slučaju je žarišna duljina 180 mm i promjer rupice 0.3 mm što nam daje blendu F/600.
Koraci blende (f-stop) su zapravo geometrijski niz sa općim članom
Za one koji nisu upoznati sa pojmom geometrijskog niza, vrlo je lagano. Svaki član niza moramo pomožiti sa općim članom da bi dobili idući. Za primjer pođimo od broja 1.
1, 1.4, 2, 2.8, 4, 5.6, 8, 11, 16, 22
Ako malo bolje pogledamo na dobiveni niz, primjetit ćemo da su nam to koraci blende kakve već poznajemo. Svaki idući korak propušta dva puta manje svijetla odnosno svaki prethodni dva puta više.
Kada smo izračunali kolika nam je blenda prema formuli, moramo naći gdje se nalazi naša blenda. Pošto je moja blenda F/600, morao sam raspisati gornji niz sve do broja najbližeg broju 600.
Na kraju sam digitalnim fotoaparatom snimio željeni prizor, očitao ekspoziciju (npr. 1/500, f/8, ISO 100) i ekspoziciju sam za svaki korak smanjivao dva puta dok nebi došao do F/600. Naravno, to je pod uvjetom da je i moj fotoosjetljivi materijal koji sam koristio bio ISO 100. Ako nije, moram također preračunati i ISO osjetljivost (npr. Ako je moj film ISO 25, ekspozicija će mi biti još 4 puta duža).
Snimanje počinje tako da maknemo zatvarač sa rupice, propuštam onoliko svijetla koliko smo proračunali i vratimo zatvarač. Nakon što snimite fotografiju, naravno, morate razviti fotopapir/film ili dati nekome tko to zna ako sami ne znate.
U mom slučaju izračunata ekspozicija je bila 30 minuta po vedrom sunčanom danu dok se protezala i do 8 sata unutar jake sjene te više dana u zatvorenim prostorima.
Gornji tekst je napisan za najjednostavniju moguću soluciju; kartonska kutija i fotografski papir. Kutija se može napraviti i od čvršćih materijala kao od npr. šperploča, a fotopapir se može zamjeniti fotografskim filmom. Prednosti filma su što imamo više snimaka na raspolaganju i ne moramo nakon svakog snimka ići u mračnu prostoriju da bi stavili novi papir. Također, fotografski film je puno osjetljiviji (ISO 100+) od fotografskog papira (proračunom ISO 0.76 u mom slučaju) što nam uveliko skraćuje ekspoziciju sa nekoliko sati/dana/tjedana na nekoliko sekundi/minuta. Sve što vas ograničava je mašta i spretnost ruku."
Evo par zamiljivih primera
Ja cu uskoro pokusati da napravim sebi jedan "Dirkon"